Bolest našeg doba – Najvažnije o DIJABETESU

Uz sve pozitivne pomake od 1920. dijabetes je ostao jedan od vodećih uzroka smrti i invalidnosti u zapadnom svijetu.

U Americi i drugim zapadnim zemljama dijabetes je toliko uobičajen da je njegova pojava postala znak civiliziranosti. Ironično, ali ni u kojem drugom polju zapadnjačke medicine obećanje naučnog rješenja nije zakazalo tako kao upravo u slučaju dijabetesa.

Naučnici su slavili otkriće inzulina 1920. kao jedno od najvećih medicinskih postignuća – kao što je zapravo i bilo. Inzulin je hormon gušterače za prijenos glukoze iz krvi prema ćelijama. Kad ovaj sistem zakaže, kad gušterača ne proizvodi dovoljno inzulina ili on ne može dostaviti glukozu ćelijama, tada nivo šećera u krvi ostaje nenormalno visok. I to je bolest koju nazivamo dijabetes.

USPJEH NAUKE

U početku su ljekari poučavali da je dijabetes jednostavno bolest nedostatka inzulina, bolest kod koje je gušterača nesposobna proizvesti dovoljno inzulina kako bi zadovoljila potrebe tijela, i da će se to uspješno riješiti kada znanje i tehnologija budu na dovoljno visokom nivou. S vremenom su istraživači otkrili bolje načine dostavljanja inzulina, kao i metode proizvodnje efikasnijeg inzulina.


MEDICINSKA STRUKA JE UVIDJELA DA JE ORALNO UZIMANJE INZULINA NEDOVOLJNO I DA SU BOLJE POTKOŽNE INJEKCIJE, A DA JE NAJBOLJI UNOS PUTEM PUMPE. PA IPAK, UZ SVE POZITIVNE POMAKE OD 1920. DIJABETES JE OSTAO JEDAN OD VODEĆIH UZROKA SMRTI I INVALIDNOSTI U ZAPADNOM SVIJETU.

Komplikacije uključuju bolesti srca i probleme s cirkulacijom, bubrežnu bolest, degeneraciju mrežnjače dovodi do sljepoće, neuropatske poremećaje koji vode do obamrlosti, štipanja, boli i pečenja u udovima, čireva na nogama koji dovode do gangrene i velikog rizika od infekcija.

TIP 1 i TIP 2

Danas su doktori svjesni da je dijabetes daleko kompliciranije stanje od običnog nedostatka inzulina. Također su otkrili i da postoje dvije vrste dijabetesa. Dijabetes tipa I koji se naziva i inzulin-ovisni ili mladalački, obično se razvija prije tridesete i povezan je s poremećajem rada gušterače. Dijabetes tipa I se smatra autoimunom bolešću kod koje neki okidač uzrokuje da imunološki sistem napadne vlastite ćelije koje proizvode inzulin, beta ćelije u Langerhansovim otočićima smještenim u gušterači.

S vremenom gušterača smanjuje svoju sposobnost proizvodnje inzulina, šećer u krvi raste i može doći do ozbiljnih nepoželjnih posljedica, uključujući smrt, ako osoba ne primi inzulin. Do sada nije usaglašeno koji je to autoimuni okidač za dijabetes tipa 1. Neki dokazi upućuju na tu da bi ti mogući okidači mogli biti rano uvođenje pasteriziranog kravljeg mlijeka, sojinih proizvoda i žitarica ili upotreba vlakana. Dijabetes tipa 1 je često veoma teško kontrolirati, a ako se nc stavi pod nadzor, može dovesti do rane pojave mnogih navedenih komplikacija.

Dijabetes tipa 2, koji je kudikamo češći od onoga tipa 1, ima sasvim drugačije uzroke. To je oblik dijabetesa koji doslovno vapi za jednim novim načinom gledanja na stvari nego što je onaj sadašnji od mcdicinskc struke.

HIPOGLIKEMIJA

Kontrola šećera u krvi je jedna od temeljnih pretpostavki za zdrav život. Nivo šećera u krvi može postati abnormalan na jedan od dva načina: može postati prenizak, i to nazivamo hipoglikemijom ili može postati previsok, Što nazivamo hiperglikemijom. Normalne vrijednosti glikemije ujutro natašte su od 3,9 do 5,6 mmol/1 (70-100 mg/dl). Bilo da imate hipoglikemiju ili hiperglikcmiju, niti jedno nije dobro za zdravlje, svaka od pojava uzrokuje sasvim različite reakcije u tijelu. Naprimjer, ako vam šećer padne ispod svake granice normale postat ćete dezorijentirani, zbunjeni, a ako se takvo stanje nastavi, past ćete u komu. Ovo stanje je prava medicinska uzbuna.

TIJELO NA OVO VANREDNO STANJE ZBOG SMANJENOG ŠEĆERA REAGIRA NA RAZNE NAČINE. ČIM ŠEĆER POČNE PADATI, TIJELO POČINJE PROIZVODITI NEKOLIKO HORMONA, A NAROČITO ADRENALIN I GLUKAGON. GLAVNI UČINAK ADRENALINA JE PRIDOBITI VIŠE ŠEĆERA ZA ĆELIJE. RADI SE O LUČENJU ADRENALINA KADA MISLIMO NA POZNATU DRHTAVICU, OSJEĆAJ KOJI SU MNOGI ISKUSILI TOKOM EPIZODA HIPOGLIKEMIJE. GLUKAGON POMAŽE PODIĆI NIVO ŠEĆERA POVEĆANJEM RAZGRADNJE MASTI I POTIČE PRETVARANJE MASTI U ŠEĆER.

Radi se o možda još desetak hormonskih ili biohemijskih reakcija koje se °đvijaju tokom rane faze hipoglikemije. Jedna od njih jc otpuštanje hormona rasta, za koji je također otkriveno da podiže nivo šećera u krvi tokom stresa. Kao što možete uočiti, tijelo je dobro Pripremljeno nositi se s ovom potencijalnom uzbunom. Ima višestruke preklapajuće mehanizme za sprečavanje naglih opadanja nivoa šećera u krvi, a mnoge od tih reakcija daju jasne simptome koji nas potiču na djelovanje. Ozbiljna hipoglikemija je očito situacija koju je naša adaptivna fiziologija naučila izbjegavati.

HIPERGLIKEMIJA

Sasvim je drugačija situacija kada govorimo o hiperglikemiji. Ovi ljudi imaju visok rizik svih ozbiljnih komplikacija od dijabetesa, uključujući bolest srčanih arterija, neurološke bolesti, iako ne osjećaju ništa, tijelo im ne daje gotovo nikakva upozorenja. Kako to? Neki pretpostavljaju da se tijelo teško nosi s hiperglikemijom jer je stanje koje ga uzrokuje – naime prejedanje – relativno nov fenomen u ljudskoj povijesti. S druge, pak, strane, hipoglikemija uzrokovana nedostatkom hrane bila jc česta pojava na koju se tijelo prilagodilo nizom mehanizama. U poređenju s đesecima hormona koji se luče kad šećer padne prenisko, tijelo raspolaže samo s dva mehanizma kada je u pitanju previsok šećer.

JEDAN OD NJIH JE VJEŽBA – BILO KAKVA MIŠIĆNA AKTIVNOST ODVODI ŠEĆER IZ KRVI U MIŠIĆNE ĆELIJE GDJE SLUŽI KAO GORIVO. DRUGI JC PROIZVODNJA INZULINA. PROIZVODNJA INZULINA JE NAČIN KOJIM TIJELO PORUČUJE DA JE NIVO ŠEĆERA PREVISOK, DA JE TIJELO PREZASIĆENO ŠEĆEROM. INZULIN POMAŽE UKLONITI ŠEĆER IZ KRVI U ĆELIJE GDJE SE SKLAĐIŠTI U OBLIKU MASTI. ZANIMLJIVO JE PRIMIJETITI ĐA JE MASNOĆA KOJU TIJELO PROIZVODI POD UTJECAJEM INZULINA BAŠ ZASIĆENA MASNOĆA.

Razumijevanje ove temeljne fiziologije dovodi nas do zanimljivih zaključaka. Jedan je taj da je kontroliranje nivoa proizvedenog inzulina ključ za kontroliranje pretilosti. Jer bez inzulina nema debljanja. Ljudi koji izgube sposobnost stvaranja inzulina (dijabetičari tipa I) se nikada neće udebljati bez obzira na to koliko hrane pojeli ako ne dobiju dodatni inzulin. Ustvari, bez inzulina oni bi doslovno umrli od gladi.

Drugi zaključak koji možemo izvući je taj da jc uzrok dijabetesa tipa II ustvari vrlo jednostavan. Dijabetes tipa II javlja se kad tokom mnogih godina unos namirnica koje podižu nivo šećera u krvi hronično nadilazi količinu šećera potrebnu za rad mišića. Ovo tjera tijelo da postepeno stvara sve više i više inzulina kako bi opet snizilo nivo šećera. S vremenom tijelo više nije u stanju stvarati dovoljno inzulina radi smanjenja nivoa šećera, nivo šećera ostaje hronično visok, a pacijcntu se postavlja dijagnoza dijabetesa.

INZULINSKA REZISTENCIJA

Negdje putem započinje zanimljiva stvar zvana otpornost na inzulin (inzulinska rezistencija). Ovo, zapravo, znači da, kada je šećer u krvi hronično povišen, a nivo inzulina raste, ćelije izgrađuju oko sebe štit odnosno zid kako bi usporile ovo utjecanje prekomjernog šećera. Otpornost na inzulin je zaštitni odnosno adaptivni odgovor, to je ono najbolje što tijelo može učiniti kako bi zaštitilo ćelije od prekomjerne glukoze.

NO KAKO VRIJEME PROTJEČE, A ŠEĆER U KRVI RASTE, GUŠTERAČA STVARA VIŠE INZULINA KAKO BI SE MOGLA NOSITI S OVIM POVIŠENIM ŠEĆEROM. ĆELIJE SE BRANE OD ULIJEVANJA ŠEĆERA TAKO ŠTO POSTAJU NA INZULIN OTPORNE, NA NAČIN DA ZATVARAJU VRATA. OVO DOVODI DO INTERESANTNE SITUACIJE DA JE NIVO ŠEĆERA U KRVI VISOK, A NIVO ŠEĆERA U ĆELIJAMA NIZAK. TIJELO OVO DOŽIVLJAVA KAO SNIŽEN NIVO ŠEĆERA U KRVI. PACIJENT SE OSJEĆA KAO BEZ ENERGIJE I GLADAN JE PA JEDE VIŠE, I SVE SE VRTI UKRUG..

Hronično povišen nivo inzulina je štetan iz više razloga. Visok nivo inzulina ne samo da uzrokuje pretilost (inzulin poručuje tijelu da skladišti mast), nego je i signal da treba zadržati tekućinu, što vodi do otečenosti i visokog krvnog pritiska. Hronično visok inzulin izaziva razvoj naslaga unutar arterija te potiskuje hormon rasta potreban za obnavljanje tkiva i mnoge druge fiziološke odgovore.
Tokom 1980-ih, istraživači su se počeli pitati jesu li pretilost, bolest srčanih arterija, visok pritisak i ostali česti medicinski problemi koji se javljaju zajedno uopće odvojene bolesti, ili samo manifestacije jednog istog fiziološkog defekta. Sada dokazi ukazuju “ha jedan defekt, a to je hiperinzulinemija, odnosno prekomjeran nivo inzulina u krvi.

Hiperinzulinemija je fiziološki događaj koji povezuje gotovo sve naše degenerativne bolesti. To je biohemijska nužna posljedica odnosno marker zbivanja opisanih kod srčanih bolesti. Pitanje na koje bismo morali odgovoriti je šta uzrokuje hiperinzulinemiju? U osnovnoj biohemiji učimo o tri grupe namirnica: mastima, bjelančevinama i ugljikohidratima. U normalnim okolnostima ugljikohidrati su ti koji se transformiraju u šećer koji ulazi u krv. Masti se razgrađuju u masne kiseline i postaju gradivni blokovi za hormone, prostaglandine i ćelijske zidove. Bjelančevine se razgrađuju u aminokiseli-ne koje se tada ponovno preslaguju i izgrađuju razne bjelančevine našeg tijela. Ugljikohidrati služe za samo jednu stvar, a to je stvaranje energije.

Ovo nam omogućuje definirati “uravnoteženu” prehranu, a to je ona gdje je energija iskorištena u kretanju i vježbanju jednaka energiji unesenoj ugljikohidratima koje jedemo. Za osobu određene veličine, potrebe za bjelančevinama i mastima su relativno stalne i mogu se kontrolirati glađu. (Ustvari je teško prejesti se masti i bjelančevina, jer tijelo stvara osjećaj mučnine u tom slučaju.) Pa ipak, unos ugljikohidrata bi morao biti usko vezan uz nivo naše aktivnosti.

URAVNOTEŽENA PREHRANA

Ukoliko trčimo maraton svakoga dana, uravnotežena prehrana bi vjerovatno uključivala oko 300 grama ugljikohidrata dnevno, a to je količina u 20 krompira ili 6 čokoladnih kolačića. Ukoliko sjedimo na kauču cijeli dan, očito je da će naši zahtjevi za energetskom hranom biti manji. U tom će slučaju uravnotežena prehrana značiti samo oko 65-70 grama ugljikohidrata dnevno. Sve više od toga, i tijelo će biti prisiljeno stvarati više inzulina i opet počinje začarani krug.

PROBLEM DIJABETESA MOŽE SE SAŽETI NA NAČIN DA KAŽEMO DA ZAPADNJAČKA PREHRANA ZNAČI DA JEDEMO KAO MARA-TONCI, DOK ZAPRAVO VEĆINA NAS JEDNOSTAVNO SAMO SJEDI NA KAUČU. KAD IZREGULIRAMO UNOS UGLJIKOHIDRATA DA ODGOVARA NAŠEM NIVOU VJEŽBANJA, DIJABETES TIPA 2 NE MOŽE SE RAZVITI. MASTI NE DOPRINOSE DIJABETESU UKOLIKO SE NE JEDU PREKOMJERNO, S JEDNOM IZNIMKOM.

Transmasne kiseline iz djelimično hidrogeniziranih biljnih ulja mogu uzrokovati otpornost na inzulin. Kada se ove umjetno stvorene masnoće ugrade u ćeliju, javlja se međudjelovanje s receptorima inzulina. Teoretski, ovo znači da se otpornost na inzulin može steći i bez unosa mnogo ugljikohidrata. No u praksi, djelimično hidrogenizirana biljna ulja se uvijek koriste u hrani veoma bogatoj ugljikohidratima – pomirit, keksi, krekeri, uštipci i margarin na hljebu ili krompirićima – koji krvotok preplavljuju šećerom. Transmasne kiseline u modernoj industrijskoj hrani predstavljaju dvostruko zlo na koje ljudski rod nije razvio mehanizam odbrane.

Preuzeto sa: narodnilijek.com

loading...