Hidžama je terapeutska metoda lokalnog puštanja krvi koja spada u domenu male kirurgije.
Iako skroz zaboravljena do nedavno, ova metoda postaje sve popularnija danas širom svijeta, pa tako i na našim prostorima.
To je zahvat kojim se iz tijela uklanja manja ili veća količina krvi u terapeutske svrhe, s ciljem poboljšanja sveukupne ravnoteže organizma, uz brojne popratne blagodati.
Od vračeva do srednjovjekovnih redovnika
Krv je još odavna prepoznata kao sastavna komponenta ljudskog tijela i kao tekućina koja daje život organima.
No ta ista krv može postati i zagađena, bolesna, stara i opasna za cijelo tijelo.
Od samih začetaka ljudske civilizacije pa sve do danas, mnogi svećenici, vračevi i lokalni liječnici koristili su razne metode lokalnih zahvata puštanja krvi kako bi olakšali tegobe svojim pacijentima ili pak poboljšali ili očistili organizam od toksina.
Razni povijesni dokazi upućuju da su stari Egipćani, Babilonci i Sumerani bili itekako upućeni u tehnike puštanja krvi u medicinske svrhe.
Ayurvedska medicina, kao jedna od općenito najstarijih medicinskih tradicija, također koristi puštanje krvi kao jedan od načina liječenja.
Stara kineska medicina je tisućljećima smatrala puštanje krvi standardnom metodom liječenja gdje su se koristili specijalizirani alati i instrumenti za tu zadaću. Ista se praksa postepeno prenijela u taoističku medicinu drevnog Japana.
Slična liječenja mogu se naći i kod američkih Indijanaca gdje su vračevi koristili šuplje rogove životinja kako bi pomoću njih razrezivali kožu svojih pacijenata i liječili ih puštanjem krvi.
Ovakva metoda liječenja proširila se i na srednji istok, sjever Afrike pa sve do Europe gdje je svoje utočište našla prvo kod redovnika, a zatim kod specijaliziranih liječnika.
Za poneke prilike bile su korištene čak i pijavice, te su mnogi europski vladari, plemići i kraljevi bili podvrgnuti ovom zahvatu.
"Metoda životinjskog roga"
Riječ hidžama arapskog je porijekla i potiče od korijena al-hadžm što znaci isisavati.
Cjelokupni postupak izvodi se tako da se na kožu, na strateškim mjestima po tijelu, postave male posudice.
U njima se isisavanjem zraka pomoću malih pumpica ili prethodnog zagrijavanja dobije vakuum. Tako se koža i potkožne strukture, pod djelovanjem vakuuma, djelomično usišu u posudice, što izaziva nakupljanje krvi u tom području.
Kada se posudice skinu, uočava se postojan, crveni trag potkožno nakupljene krvi.
Oštrim se kirurškim instrumentom naprave ubodi ili plitki mali rezovi na koži, te se posudice s vakuumom ponovo apliciraju, što dovodi do isisavanja krvi u njih.
Početna, nakupljena krv je jako tamna, venska, a korištenje vakuuma se ponavlja sve dok krv ne postane svjetlija.
Neke varijante zahvata rade se puštanjem krvi iglom, u kojem terapeut prvo umeće akupunkturnu iglu, a zatim stavlja čaše na ta mjesta.
Drevni liječnici u starija vremena su vakuum stvarali uz pomoć životinjskog roga, isisavanjem zraka ili pak korištenjem vatre. Zbog toga je ova metoda poznata još i kao "metoda roga".
Rezovi koji se danas ovom metodom izvode su isključivo površinski, i to sterilnim i jednokratnim skalpelom. Za rezove postoje striktna i određena pravila kako se izvode i nakon njih ne postoji mogućnost stvaranja ožiljaka.
Rana zarasta već u roku od par dana, a nakon 7 dana koža se vraća u svoje prvobitno stanje.
Tretman sam po sebi nije bolan, ali se prilikom zarezivanja kože osjeti lokalno peckanje na tretiranom području tijela.
Otpuštanje „stare“ krvi
Glavni princip ove metode polazi od činjenice da je krv, koja se nalazi tik pod kožom, puna toksina, te da oni izazivaju razne bolesti, tegobe i opći nesklad organizma.
Toksini se ovim zahvatom direktno čiste iz tijela.
Mnoge znanstvene studije širom svijeta ukazuju na to da postoji znatna razlika u sastavu kapilarne krvi uzete iz npr. prsta i one uzete prilikom hidžame.
Studije također pokazuju da eliminirana masa izvučena ovim zahvatom sadrži 80 - 90% biološkog i kemijskog "otpada", a samo 10 - 20% krvnih elemenata.
Stanice uzimaju i razgrađuju hranljive tvari, dok je međustanični prostor pun nastalih otpada (toksina).
Kada smo pod stresom toksina je još i više.
Naša krv se tako zatruje staničnim otpadom i taloži se na određenim mjestima u tijelu, ispod kože.
Tako nagomilani toksini oštećuju funkciju tkiva i organa, a poremećaji u perifernoj cirkulaciji uzrokuju slabu oksigenaciju, što može uzrokovati raznim oboljenjima i znatnim problemima.
Hidžama djeluje tako da eliminira nagomilane toksine i poboljšava prokrvljenost tkiva, a samim tim i oksigenaciju kao i razmjenu hranjivih materijala u tijelu.
Zdravlje leži u ravnoteži
Hidžama spada u "regulatorne" medicinske metode što znači da djeluje na bazični regulatorni sustav u organizmu, kojim se održava stanje homeostaze (ravnoteže).
Upravo ravnoteža tjelesnog sistema znači ujedno i stanje tjelesnog zdravlja.
Kada su u pitanju pojedinačna oboljenja ili tegobe, ovaj se zahvat pokazao posebno korisnim kod:
Hidžamu je najbolje raditi preventivno, ali se izvodi i simptomatski. Njome se mogu tretirati razna oboljenja uz veliki postotak uspješnosti.
Može se primjenjivati na svim dijelovima tijela s jasnim akupunkturnim poljima, no ne preporučuje se raditi na čelu iznad nosa, između obrva i na zatiljku.
Povratak zaboravljene tradicije
Ako se odlučite na ovaj zahvat, svakako trebate obratiti pažnju na odabir terapeuta s pripadajućom edukacijom i priznatim certifikatima.
Svi instrumenti kojim se zarezuje koža moraju biti apsolutno sterilni, uključujući i čašice te sav popratni materijal.
Zahvat nije bolan, a vrijeme oporavka je kratko, bez ikakvih tragova ili ožiljaka.
Mnoge provedene studije ukazuju na pregršt zdravstvenih benefita, kako za lokalne tegobe tako i za organizam u cijelosti.
Zaboravljena do nedavno, hidžama metoda opet danas postaje sve popularnija.
Širom svijeta otvaraju se specijalizirane klinike sa stručnim i obrazovanim stručnjacima, a ni naši krajevi ne zaostaju za tim trendom.
Preuzeto sa: alternativa-za-vas.com
Iako skroz zaboravljena do nedavno, ova metoda postaje sve popularnija danas širom svijeta, pa tako i na našim prostorima.
To je zahvat kojim se iz tijela uklanja manja ili veća količina krvi u terapeutske svrhe, s ciljem poboljšanja sveukupne ravnoteže organizma, uz brojne popratne blagodati.
Od vračeva do srednjovjekovnih redovnika
Krv je još odavna prepoznata kao sastavna komponenta ljudskog tijela i kao tekućina koja daje život organima.
No ta ista krv može postati i zagađena, bolesna, stara i opasna za cijelo tijelo.
Od samih začetaka ljudske civilizacije pa sve do danas, mnogi svećenici, vračevi i lokalni liječnici koristili su razne metode lokalnih zahvata puštanja krvi kako bi olakšali tegobe svojim pacijentima ili pak poboljšali ili očistili organizam od toksina.
Razni povijesni dokazi upućuju da su stari Egipćani, Babilonci i Sumerani bili itekako upućeni u tehnike puštanja krvi u medicinske svrhe.
Ayurvedska medicina, kao jedna od općenito najstarijih medicinskih tradicija, također koristi puštanje krvi kao jedan od načina liječenja.
Stara kineska medicina je tisućljećima smatrala puštanje krvi standardnom metodom liječenja gdje su se koristili specijalizirani alati i instrumenti za tu zadaću. Ista se praksa postepeno prenijela u taoističku medicinu drevnog Japana.
Slična liječenja mogu se naći i kod američkih Indijanaca gdje su vračevi koristili šuplje rogove životinja kako bi pomoću njih razrezivali kožu svojih pacijenata i liječili ih puštanjem krvi.
Ovakva metoda liječenja proširila se i na srednji istok, sjever Afrike pa sve do Europe gdje je svoje utočište našla prvo kod redovnika, a zatim kod specijaliziranih liječnika.
Za poneke prilike bile su korištene čak i pijavice, te su mnogi europski vladari, plemići i kraljevi bili podvrgnuti ovom zahvatu.
"Metoda životinjskog roga"
Riječ hidžama arapskog je porijekla i potiče od korijena al-hadžm što znaci isisavati.
Cjelokupni postupak izvodi se tako da se na kožu, na strateškim mjestima po tijelu, postave male posudice.
U njima se isisavanjem zraka pomoću malih pumpica ili prethodnog zagrijavanja dobije vakuum. Tako se koža i potkožne strukture, pod djelovanjem vakuuma, djelomično usišu u posudice, što izaziva nakupljanje krvi u tom području.
Kada se posudice skinu, uočava se postojan, crveni trag potkožno nakupljene krvi.
Oštrim se kirurškim instrumentom naprave ubodi ili plitki mali rezovi na koži, te se posudice s vakuumom ponovo apliciraju, što dovodi do isisavanja krvi u njih.
Početna, nakupljena krv je jako tamna, venska, a korištenje vakuuma se ponavlja sve dok krv ne postane svjetlija.
Neke varijante zahvata rade se puštanjem krvi iglom, u kojem terapeut prvo umeće akupunkturnu iglu, a zatim stavlja čaše na ta mjesta.
Drevni liječnici u starija vremena su vakuum stvarali uz pomoć životinjskog roga, isisavanjem zraka ili pak korištenjem vatre. Zbog toga je ova metoda poznata još i kao "metoda roga".
Rezovi koji se danas ovom metodom izvode su isključivo površinski, i to sterilnim i jednokratnim skalpelom. Za rezove postoje striktna i određena pravila kako se izvode i nakon njih ne postoji mogućnost stvaranja ožiljaka.
Rana zarasta već u roku od par dana, a nakon 7 dana koža se vraća u svoje prvobitno stanje.
Tretman sam po sebi nije bolan, ali se prilikom zarezivanja kože osjeti lokalno peckanje na tretiranom području tijela.
Otpuštanje „stare“ krvi
Glavni princip ove metode polazi od činjenice da je krv, koja se nalazi tik pod kožom, puna toksina, te da oni izazivaju razne bolesti, tegobe i opći nesklad organizma.
Toksini se ovim zahvatom direktno čiste iz tijela.
Mnoge znanstvene studije širom svijeta ukazuju na to da postoji znatna razlika u sastavu kapilarne krvi uzete iz npr. prsta i one uzete prilikom hidžame.
Studije također pokazuju da eliminirana masa izvučena ovim zahvatom sadrži 80 - 90% biološkog i kemijskog "otpada", a samo 10 - 20% krvnih elemenata.
Stanice uzimaju i razgrađuju hranljive tvari, dok je međustanični prostor pun nastalih otpada (toksina).
Kada smo pod stresom toksina je još i više.
Naša krv se tako zatruje staničnim otpadom i taloži se na određenim mjestima u tijelu, ispod kože.
Tako nagomilani toksini oštećuju funkciju tkiva i organa, a poremećaji u perifernoj cirkulaciji uzrokuju slabu oksigenaciju, što može uzrokovati raznim oboljenjima i znatnim problemima.
Hidžama djeluje tako da eliminira nagomilane toksine i poboljšava prokrvljenost tkiva, a samim tim i oksigenaciju kao i razmjenu hranjivih materijala u tijelu.
Zdravlje leži u ravnoteži
Hidžama spada u "regulatorne" medicinske metode što znači da djeluje na bazični regulatorni sustav u organizmu, kojim se održava stanje homeostaze (ravnoteže).
Upravo ravnoteža tjelesnog sistema znači ujedno i stanje tjelesnog zdravlja.
Kada su u pitanju pojedinačna oboljenja ili tegobe, ovaj se zahvat pokazao posebno korisnim kod:
- reumatskih oboljenja, artritisa i išijasa
- poboljšavanja cirkulacije
- smanjenja otoka i boli
- prevencije kardiovaskularnih oboljenja
- smanjivanja razina visokog tlaka i kolesterola
- poremećaja krvi (anemija i hemofilija)
- probavnih i želučanih tegoba
- kroničnog umora i napetosti
- glavobolja i migrena
- nesanice
Hidžamu je najbolje raditi preventivno, ali se izvodi i simptomatski. Njome se mogu tretirati razna oboljenja uz veliki postotak uspješnosti.
Može se primjenjivati na svim dijelovima tijela s jasnim akupunkturnim poljima, no ne preporučuje se raditi na čelu iznad nosa, između obrva i na zatiljku.
Povratak zaboravljene tradicije
Ako se odlučite na ovaj zahvat, svakako trebate obratiti pažnju na odabir terapeuta s pripadajućom edukacijom i priznatim certifikatima.
Svi instrumenti kojim se zarezuje koža moraju biti apsolutno sterilni, uključujući i čašice te sav popratni materijal.
Zahvat nije bolan, a vrijeme oporavka je kratko, bez ikakvih tragova ili ožiljaka.
Mnoge provedene studije ukazuju na pregršt zdravstvenih benefita, kako za lokalne tegobe tako i za organizam u cijelosti.
Zaboravljena do nedavno, hidžama metoda opet danas postaje sve popularnija.
Širom svijeta otvaraju se specijalizirane klinike sa stručnim i obrazovanim stručnjacima, a ni naši krajevi ne zaostaju za tim trendom.
Preuzeto sa: alternativa-za-vas.com
